Čarolija Himalaje

Slap Vasudhara - 120 metara tekuće ljepote

Kada se jednom krenete penjati po Himalaji, teško se možete zaustaviti. Tako su i nas nakon Doline cvijeća karte, misli i želje odvele na jedno neobično lijepo mjesto: slap Vasudhara. Ovo mjesto nalazi se tik uz granicu s Tibetom, nedaleko sela Mana u indijskoj državi Uttaranchal.

Selo Mana u Indiji

Mana je zadnje selo na indijsko-tibetskoj granici. Uz selo se vežu mnoge legende. Jedna kaže da je upravo ovdje zapisan veliki indijski ep Mahabharata. Ono što me fascinira u ovom selu je način života. Nema struje, nema tople vode, ljudi su sretni s onim što imaju.

Nije im teško ustati u 5 ujutro, nije im teško izaći na -5 stupnjeva i otuširati se hladnom vodom. Zube ne peru četkicama nego prstima ili grančicama drveta. Nisu nikada u životu bili kod zubara, a imaju savršeno zdrave zube! Nemaju ni Ipad, ni Iphone, ni laptop, ni auto, ni vikendicu na moru, a sretni su. Kila krumpira košta pet lipa!

 

 

Neobična indijska svakodnevnica

Put prema Vasudhari počinje na kraju ovog sela. Dok prolazimo kroz selo za oko mi zapinje neobičan prizor. Ispred jedne kuće krava sa svojim velikim, hrapavim i mokrim jezikom liže glavu svome vlasniku. Kasnije saznajemo - krava mu masira glavu. Himalaja je puna neobičnih ljudi...

Sto metara dalje opet mi pažnju odvlači neobičan prizor! U špilji pokraj puta sjedi isposnik i premazuje svoje tijelo pepelom. Nikada ne nosi odjeću, tijelo prekriva nekom starom krpom zbog prolaznika i turista. Zovu ga Barfani Baba ("Snješko"). U špilji živi sa svoja dva zeca. Puši hašiš, maže tijelo pepelom, popravlja kosu koja mu seže do koljena i mrmlja jedva čujno: "om namah shivaya". Spava tu i tamo. Na Himalaji ljudi općenito malo spavaju, dva-tri sata im je i više nego dovoljno

 

 Put do slapa Vasudhara

Staza duga oko 5 kilometara neće biti naporna ni penjačima početnicima. Jedini "problem" zbog kojeg ćete morati zastati svakih nekoliko koraka je pogled koji oduzima dah. Svako ide svojim tempom, netko brže, netko sporije, cijelim putem srećemo svega desetak ljudi. Osim njih susrećemo himalajske ponije, predivna, plašljiva stvorenja, nekoliko stada himalajskih goveda i nekoliko starica koje beru ljekovite trave i biljke.

 

 Sunce je jako i kreme za sunčanje su obavezne. Odlučim odmoriti i pričekati ostale usred jednog stada. Goveda su mirna i dobroćudna, leže na suncu i uživaju u prirodi. Nakon nekog vremena stiže i Matea, vadimo kekse, šuškaju vrećice, mirišu domaći keksi.

Ustaje jedno govedo i prilazi nam. Dajem mu jedan keks. Prilaze nam još dva-tri bika. Naivno ih tapšem po glavi i hranim keksima. U tren oka cijelo stado je oko nas. Gdje mi tamo i oni. Na kraju bacamo i vodu i kekse i bježimo dok iza nas galopira cijelo himalajsko stado u potrazi za finim, slanim keksima.

 Putem nas prate veliki planinski vrhovi i glečeri. Među njima ističe se vrh Balakun (6471 metar) okružen snijegom i ledom. Ponekad niste ni svjesni da prelazite preko tanke ledene površine, pošto je većina glečera prekrivena prašinom i kamenjem. Zvuk planinskih odrona i topljenja snijega i leda dočarava snagu prirode.

 Slap Vasudhara na Himalaji

Nakon sat vremena ugodne šetnjice i pola sata skakutanja s kamena na kamen stižemo do slapa Vasudhara. Toliko je glasan da imate osjećaj kao da se komadi planine odronjavaju pored vas. Visok je oko 120 metara, a 4000 metara nadmorske visine na kojima se nalazi daje mu posebnu čar. Slap doslovno i ne dodiruje zemlju pošto ga vjetar rasprši negdje na pola puta. Legenda kaže da voda ovoga slapa nikada ne dodiruje osobe nečistog srca.

Imali čisto srce ili ne, uvijek možete leći ispred slapa i gledati plavo nebo na kojemu se isprepliću bijeli nebeski i bijeli vodeni oblaci i slušati zvuk planinske rapsodije koju stvaraju tišina i voda...